Biografija
Gianluca Giorno, 1921.
Nakon školovanja Gianluca se u dobi od 19 godina preselio u Veneciju kako bi pohađao Regio Liceo Artistico u Veneciji. Škola u Veneciji bila je vrlo tradicionalna u svom pristupu umjetnosti te je smatrao da mu to ograničava kreativnu slobodu. Osim toga u školi su na posebnoj cijeni bili radovi koji su generirali komercijalnu vrijednost što nije bilo u skladu s njegovom vizijom kreativnosti. Zbog prevelikog naglaska na poduku iz klasičnih umjetnosti i nedostatak osjećaja za suvremeno osjećao se zakinuto za razumijevanje umjetnosti u koraku s vremenom, što ga nije udaljilo samo od škole koju je pohađao već i od umjetnosti kao singularnog životnog poziva te se odlučio za karijeru u inženjerstvu. Tri godine kasnije, 1937. godine, upisao se na Sveučilište u Padovi gdje je stekao diplomu iz strojarstva. Umjetnost i način razmišljanja nekoga tko je odrastao okružen svijetom umjetnosti sa svim svojim manama i vrlinama nisu dopustile da ih Giorno tek tako napusti već su nova znanja i vještine doprinijele konceptualnoj nadogradnji njegovog cjeloživotnog umjetničko-filozofskog djelovanja.
Gianluca Giorno, 1946.
Gianluca Giorno rođen je u Firenci u Italiji 1915. godine. Bio je najstarije dijete od troje braće i sestara i odrastao je u građanskom domu povijesnoj jezgri Firenze. Njegovi su roditelji bili klasični umjetnici, a njihova ljubav prema slikarstvu i kiparstvu nadahnula je Gianlucu od malih nogu. Veći dio djetinjstva proveo je obilazeći i istražujući muzeje i galerije Firence s roditeljima, a posebno ga je privlačio rad renesansnih majstora kao što su Leonardo da Vinci i Michelangelo. Osim u svijetu slikarstva i kiparstva, ljubav njegovih roditelja prema klasičnoj umjetnosti bila vidljiva i u njegovom izboru literature.
Kao tinejdžer, Gianluca se sve više zanimao za književnost i provodio je vrijeme čitajući knjige talijanskih autora poput Dantea, Petrarce i Boccaccia. Posebno ga je privlačila Danteova “Božanstvena komedija” i često je provodio sate proučavajući strukturu i simboliku djela.
Gianluca Giorno, 1930.
Nakon početka Drugog Svjetskog rata smatrao je destruktivne sile rata i totalitarizma kao prijetnju kreativnosti i općenitom razvoju slobodoumnog i kritički razmišljajućeg društva . Unatoč tome, često je za života u tadašnjoj fašističkoj Italiji prihvaćao angažmane od strane fašističkih vlasti u Italiji, što ga je stavljalo u težak i zdvojan položaj. S jedne je strane to bio dobar način da opstane i zadrži sigurnost običnog i svakodevnog života u mračnim vremenima u kojima je bilo bitno sačuvati živu glavu na ramenu, a da svojim umjetničkim radom ne doprinosi sustavu zla već ga u to vrijeme odrađuje zanatski poput postolara. S druge strane, smatrao je da je fašistička ideologija zagušujuća, opaka i represivna te da vodi k tragičnoj devastaciji svega ljudskog, a kamoli kreativnog. Do kraja života u korespondenciji sa suvremenicima i obitelji koja je ostala iza njega, spominjao je taj pragmatizam kao svoj najveći krimen.
Po završetku rata, Gianluca je odlučio krenuti na novo putovanje u pokušaju ponovnog samootkrivanja, putujući Europom i Azijom u potrazi za novom inspiracijom. Najviše vremena provodio je putujući Francuskom rivijerom, Švicarskim Alpama, Španjolskom, poslijeratnim Japanom i Indijom povezujući se u svim sredinama s umjetnicima i intelektualnim krugovima koji su dijelili njegovu strast za eksperimentiranjem i inovacijama, djelujući u različitim životnim i društvenim okolnostima. Često su se okupljali u nekonvencionalnim javnim prostorima i salonima kako bi raspravljali o općenitim društvenim i egzistencijalističkim kretanjima i kontekstima u umjetnosti i književnosti, stvaralaštvu općenito.
Važan inspirativni moment u toj umjetnikovoj fazi, a koji je imao prijeloman utjecaj na njegov pogled na konceptualnu umjetnost bio je susret s japanskim konceptom wabi-sabi. Posjetivši Zen vrt u Kyotu, impresionirao ga je ljepotom jednostavnih, nesavršenih predmeta koji su pažljivo raspoređeni u prostoru. Počeo je u svojim radovima promišljati ovu estetiku, eksperimentirajući
s asimetrijom, minimalizmom i prirodnim materijalima.
Umro je tragičnom gotovo bizarnom smrću 2004. godine dok je radio na jednom od svojih najambicioznijih projekata, pedimenzioniranoj kinetičkoj skulpturi koja je trebala biti središnji dio nadolazeće izložbe. Unatoč njegovoj uobičajenoj temeljitoj pripremi, ključni dio skulpture je zakazao, što je uzrokovalo da se cijela struktura sruši na njega. Iza njega ostala je supruga Beatrice koja je po umjetnikovoj smrti osnovala „Fondaciju GG“ koja vodi brigu i danas o umjetnikovoj ostavštini.